Slavni filmski tajni agent Džejms Bond je po zamisli svog tvorca Jana Fleminga hronično otporan na metke i fatalne ženske, predodređen da „samo dvaput živi”. Ovu „skromnu” privilegiju je vjerovatno zaslužio za svoju višedecenijsku odanu službu Kraljici i Engleskoj, za koje se po službenoj dužnosti žrtvovao čak i onda kada je odlazio u krevet sa nebrojenim bjelosvjetskim ljepoticama.
Ja nisam bio takve sreće, ali ipak mogu da kažem da i ja imam dva rođendana! 30. maj 1994. godine je dan kada sam se ponovo rodio. Nije onda ni čudo što mi kažu da izgledam „vječno mlad”, jer po takvom računanju vremena, sada imam samo 30 godina!
Život je istovremeno i surov i lijep, prije nego što se sve naposljetku pretvori u Veliku Iluziju, što je simbolično i nimalo slučajno naziv moje posljednje knjige. Praktično gledano, čovjekov život je, u stvari, sastavljen od serije odluka: trivijalnih, važnih, kratkovidih, vizionarskih, pogrešnih, ispravnih...
Donošenje odluka nam daje samo privid da smo gospodari vlastitih života. Ali, da li je sve to što nam se dešava zapravo zato što je Sudbina tako htjela!? U životu postoje određeni momenti koji ključno određuju i usmjeruju našu životnu putanju, bez obzira koliko mi na to pokušavali da utičemo.
Kao ilustraciju za ovakvu tvrdnju iznijeću u ovom tekstu par događaja iz mog sarajevskog ratnog dnevnika (zapisanog u mojoj glavi, sa fotografskom memorijom), što je za mene inače veoma bolno, jer to je teško breme prošlosti koje nosim u sebi i rijetko dijelim sa drugima. Shvatio sam, ipak, da iznošenje traumatičnih iskustava nije samo vrsta psiho-terapije, već i prosvjetljujući čin da se ne zaboravi sve ono mučno i tegobno što se desilo, sa nadom da se to nikad ne ponovi, nikome!
U vremenu kada se cijeli smisao života svodi na „brzu i laku paru” i kada se mnogi stresiraju oko raspoloživog „data plana” na mobilnom telefonu, ovo što kazujem mogu u potpunosti razumjeti samo oni koji su nešto slično doživjeli u sarajevskom ratnom paklu od 1992. do 1995. godine.
Premda živimo u izrazito materijalističkom svijetu, ogoljenom do srži, gdje malo ko obraća pažnju na nešto što je iole umnije ili serioznije, ohrabruje me saznanje da još uvijek ima ljudi koji cijene značaj i vrijednost pisane riječi i koji saosjećaju i shvataju poruku koju je pisac htio da kaže.
Tek kad sam došao u Kanadu, prvi put sam čuo o tom famoznom PTSD-u, post-traumatskom stresnom poremećaju, na koji su se žalili mnogi kanadski vojnici nakon povratka iz misija u Bosni i Avganistanu, gdje su uglavnom krstarili u oklopnim transporterima, za šta su bili veoma dobro plaćeni.
Šta bih ja onda trebao da kažem za sebe, koji sam kao nezaštićeni civil proveo pune dvije godine rata na zloglasnoj „Snajperskoj aleji” (nekadašnjoj ulici Vojvode Putnika), prvoj liniji, gdje su neprekidno padale granate a meci fijukali, bez struje, vode i dovoljno hrane! Ja sam, po tome, višestruki veteran i „heroj PTSD-a!” Kao dokaz, mogao bih da priložim i jednu veliku staklenu teglu punu sakupljenih gelera i metaka, koji su me pukom srećom mimoišli, jer jednostavno rečeno, nisu bili napravljeni za mene. Poslije dvije godine rata izgledao sam kao živi kostur, avetinjski blijed, odjeća je na meni visila kao na vješalici.
Preživio sam uz pomoć Svevišnjeg (ili Sudbine) i moje Mame! Čudesno sam izašao iz tog ratnog grotla fizički čitav, sa još uvijek nezacijeljenim ranama u duši. Rat mi je pomogao da shvatim šta je zapravo važno u životu i da sve ono rđavo što se dešava dočekam sa nepokolebljivim stavom i pozitivnim nabojem, nastojeći da čak i u lošem pronađem nešto što je dobro.
Od tog konstantnog stresa i užasa u kojem sam dvije godine živio, bio sam potpuno „odrvenio”, nisam se ni bojao niti razmišljao o smrti koja je vrebala svakog trenutka, iza svakog ugla. Svaki novi dan je bila nova borba za opstanak i jedino sam se molio da ne nastradam pred očima moje hrabre i plemenite majke, oličenja vaskolike Dobrote, koja je za nas govorila: „Djeco moja, bolje da vas želim nego da vas žalim!” Njene proročanske riječi su se naposljetku ispunile! Ipak ima Pravde! Paradoksalno, bio sam zahvalan što je naš tata preminuo šest mjeseci prije izbijanja rata da ne bi vlastitim očima gledao kako se sve raspada za šta se u mladosti borio.
Svaki put kada pogledam „Oskarima” nagrađeni film „Pijanista” (2002.), autobiografsko djelo reditelja Romana Polanskog, zaplačem kao malo dijete! Ovaj izuzetno potresni film me podsjeća i na moju ličnu patnju i dramu preživljavanja, pogotovo kada sam se mjesecima krio u praznom komšijskom stanu ili bježao na balkon kada su dolazili policajci, i puzajući skrivao se u omanjem kredencu gdje je moja mama u srećna doba čuvala zimnicu, jer niko nije smio ni da proviri kroz vrata balkona koji je bio okrenut prema Grbavici! Eho koraka u teškim čizmama kroz stubište koje se zaustavljaju pred našim vratima još uvijek jezovito odzvanja u mojoj glavi. Osim surove spoljašnje manifestacije, rat ima svoju isto tako užasavajuću dimenziju kada se dešava unutar, u dušama i umovima ljudi! I nakon punih 30 godina, Sarajevo se redovno pojavljuje u mojim noćnim košmarima.
Jedna od najgorih stvari u ratu je kad se nađeš u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu, i sa pogrešnim imenom i prezimenom, a da toga, koliko do juče, nisi bio ni svjestan, jer sve se odjednom preko noći naglavačke promijenilo. Premda sam imao uredne papire, izdate od nadležnih organa, o radnoj obavezi kao vrsti mobilizacije, svako malo su kucali na vrata razni pojedinci sa nalogom da me prisilno mobilišu u vojsku. Vjerovatno je to bio i način da se dočepaju našeg četvorosobnog stana, u kojem je bilo mnogo (preostalih) vrijednosti. Građanski rat je najpoganiji od svih drugih: nikad ne znaš ko ti i zašto radi o glavi. Flaša alkoholnog pića, „šteka” cigareta ili kilogram kafe su bili dovoljan razlog za to!
Mnogi ne shvataju kako se u životu sve u trenutku može promijeniti i izgubiti, onda ni ovaj glupi „smart phone” im ne može pomoći, niti ima ikakvu vrijednost. Nisu ni svjesni koliko su srećni što ne znaju šta je istinski jad i nesreća i šta to znači: prvo imati pa onda nemati.
„Ono što te ne ubije, učini te jačim!” Ova mudra izreka je zapravo sažetak moje sarajevske ratne apokalipse, čiju duboku dramu iskreno dijelim sa svima onima koji su propatili tih godina, bez obzira na naciju, vjeru i ideologiju. Ako sam nešto suštinski u ratu naučio, to je da se ljudi prevashodno mogu podijeliti samo na dvije grupe: na one DOBRE, koji, na žalost, sve brže iščezavaju, i na one LOŠE, koji se sve više šire, do granica neizdržljivosti. Jedne je rat oplemenio a druge - obogatio. Kako kaže stara poslovica: „Nekom rat, a nekom brat!”
Zahvaljujem se od srca onima koji su meni i mojoj mami pomogli tokom rata, u kojem sam spoznao da pomoć može da stigne i od nekoga od koga si to najmanje očekivao. To me je hrabrilo i ulijevalo nadu, da bez obzira na date ili nametnute različitosti, sve nas ipak ujedinjuje jedna zajednička crta - toliko potrebna humanost.

Sarajevo

Na 30-godišnjicu izlaska iz sarajevskog ratnog vihora, ovo što slijedi je djelić mog tegobnog iskustva, jedno intimno, emocionalno i ISTINITO kazivanje, iz okruženog Sarajeva, iz kojeg vlasti gotovo nikome nisu dozvoljavale da izađe, uprkos svom tom ogromnom kolektivnom čemeru i tragediji. Svi smo bili paćenici i zatočenici već skovanog plana o prizivanju direktne strane vojne intervencije.
Ovo su samo dvije odabrane epizode (a bilo ih je na desetine, od kojih bi se mogla napraviti napeta tv-serija), ključni momenti moje sarajevske ratne agonije, u kojoj je Sudbina spasonosno uplela svoje prste:


„Nevidljivi čovjek” - 24. maj 1993. godine

Sa sporadičnim eksplozijama i pucnjavom, bio je to sunčan i relativno miran ratni ponedjeljak, što je zapravo prikrivalo veliku dramu koja se odvijala na sarajevskim ulicama. Naime, to je bio dan kada su pripadnici Desete brdske brigade Armije BIH izvršili veliku akciju širom starog grada i centra, prisilno odvodeći civile na kopanje rovova i izvlačenje mrtvih, na liniji razdvajanja muslimanskih i srpskih snaga u podnožju Trebevića.
Njihov komandant je bio ozloglašeni Mušan Topalović, zvani Caco, samoproklamovani „branitelj Sarajeva”, kriminalac i ratni zločinac, koji je odgovoran za zlostavljanje i ubistva velikog broja sarajevskih Srba, bačenih i spaljenih u jami Kazani.
Premda mu je lov na Srbe bila specijalnost, Caco je bio strah i trepet, gospodar života i smrti za cijelo lokalno stanovništvo, koje je terorisao. Svi oni koji su posjedovali vrijednu imovinu (kuće, stanove, automobile, devize, zlato...), na koje su Caco i njegovi razbojnici bacili oči, bili su potencijalno na spisku za likvidiranje.
Kad god im se prohtjelo, ulazili su i pretresali kuće, pljačkali, zaustavljali ljude na ulicama i prisilno odvodili na kopanje rovova, odakle se mnogi, a naročito Srbi, nisu nikad više vratili. Kad bi pokazali papire o radnoj obavezi, bila bi im pocijepana na licu mjesta!
„Kopanjem do slobode!” - to je bio Cacin ratni moto na plakatima, koji je prisilno odvođenje civila zapravo pretvorio u vrlo unosni posao i efikasni način likvidacije (preostalih) sarajevskih Srba.
Tog 24.-og maja 1993. godine i ja sam imao (neizbježni) bliski susret sa Cacinim gangsterima. Bio je to dan kada su me, narodski rečeno, „vile pronosale!”
Vraćao sam se u firmu iz nadležnog Suda gdje sam odnio dokumente za ponovnu registraciju producentske filmske kuće (na Ciglanama), u kojoj sam bio zaposlen. Iako sam imao svježe ovjereni papir o radnoj obavezi, bio sam svjestan da to nije ništa značilo kod Cace i njegovih „policajaca”. Uvijek sam brzo hodao i maksimalno bio obazriv, da ne naletim na njih. Ali, negdje oko 11 sati i 30 minuta, to mi se upravo desilo! Dovoljan je bio samo trenutak moje nepažnje i odjednom sam nabasao pravo na njih, u ulici Kralja Tomislava, između kafane „Koševo” i kafića „Mina”. Inače, to je dio gradskog centra u kojem sam odrastao, znao svaki ćošak i uvijek se osjećao sigurnim. Nekadašnja idilična okolina mog dječaštva pretvorila se u pozornicu moje životne drame koju nikad neću zaboraviti.
Nasred blokirane ulice, vidio sam popriječeni kombi Cacinih „branitelja”, u kojem su sjedili već uhvaćeni civili, žrtve „racije”. Kako sam se približavao, iz njihovih izbezumljenih pogleda shvatio sam upozoravajući usklik: „Stani, ne idi ovamo!” Ali, bilo je već kasno, jer da sam se okrenuo nazad i pokušao da bježim, samo bih još više skrenuo pažnju na sebe, svjestan da moje noge nisu dovoljno brze da izmaknu metke.
U magnovenju, stisnuo sam petlju i odlučio da što hladnokrvnije i mirnije prođem pored kombija, direktno kroz Cacinu patrolu!
Prošao sam na razdaljini od svega tri-četiri metra, krajičkom oka gledajući na dva Cacina pripadnika. Međutim, niko me nije zaustavio! U tom trenutku, iz zgrade preko puta, pored ulaza gdje je nekad prije rata stanovao bošnjački predsjednik Alija Izetbegović i njegov sin Bakir, moj bivši školski poznanik, izašla su dva mlađa čovjeka, koje su Cacini „jurišnici” momentalno presreli, vičući: „Hej, vas dvojica, gdje ste pošli!?”
Mene kao da nisu ni primijetili, kao da i ne postojim. Nisam holivudski super-heroj sa nadprirodnim sposobnostima, ali u tim momentima ja sam bio Nevidljivi Čovjek!
Čim sam zašao iza Cacine patrole u ulicu Filipa Kljajića oblio me hladan znoj i počeo sam da ludački trčim, da bi mi i sprinteri pozavidili.
I dan danas, ne mogu sebi da racionalno objasnim kako se to sve desilo. Puka sreća u suludoj smjelosti, ili nešto drugo? Da li je Sudbina poslala anđele čuvare da stvore zaštitno polje oko mene da me provedu kroz Zlo koje me je vrebalo?!
Da su me Cacini „psi rata” tada zaustavili, gotovo je izvjesno da ne bi sad čitali ove moje redove i da bi dani moje buduće prošlosti, u proteklih 30 godina, bili izbrisani, jer ni mene ne bi bilo.
Na žalost, tragičnu sudbinu nije izbjegao moj rođak Srđan Bosiljčić, kojeg je krvoločni Caco krajem oktobra 1993. godine ubio na najgnusniji i najzvjerskiji način, rasporivši mu stomak u koji je ubacio kiselinu!!!
Mušan Topalović Caco je nedugo zatim bio likvidiran od strane bošnjačkih vlasti, jer im je predstavljao opasnog političkog protivnika i potencijalog svjedoka koji je previše znao. Ali, to je premala utjeha i satisfakcija za njegova užasna nedjela kojima je i kod onog malog broja idealističnih sarajevskih Srba definitivno raspršio svaku iluziju o „multi-građanskoj, multi-etničkoj, multi-religioznoj i multi-kulturnoj Bosni”.


„Plači, sobodo!” - 30. maj 1994. godine

Preko vode, do slobode! Ma koliko možda pjesnički zvučala, ova misao koja mi se stalno „vrtila” u glavi je bila teško ostvarljiva. Premda sam živio na samo oko 200 metara razdaljine od rijeke (dva-tri minuta brzog hoda!), na liniji razdvajanja muslimanskih i srpskih snaga, pokušati preći plitku Miljacku je bio samoubilački čin, jer su na sve strane bila snajperska gnijezda i straže. Tako blizu, a tako daleko!
Moj put do slobode je vodio zaobilazno i dugo, kroz Scile i Haribde, neprestane muke i patnje, što je bilo odličje cijele moje sarajevske ratne agonije.
Prvi moj pokušaj prelaska na srpsku teritoriju, sa umalo fatalnim ishodom, desio se u četvrtak, 9. decembra 1993. godine, kod fabrike žice na Alipašinom polju. Kad sam nakon jednoipočasovnog stresnog hodanja kroz gustu maglu stigao u zakazano vrijeme, oko 9 sati naveče, na dogovoreno mjesto prelaska, gdje je u jednoj prostoriji bilo sakupljeno oko desetak ljudi, ubrzo sam ustanovio da je tu nešto veoma sumnjivo. Ni nakon 15-tak munuta čekanja niko se nije pojavljivao i ja sam odlučio da odatle momentalno „odmaglim” i nekako se nazad provučem do kuće, oko ponoći, na zaprepaštenje moje izbezumljene mame. Par dana kasnije, saznao sam da je to bila namještaljka, zamka u kojoj su mnogi nastradali.
Kako su prolazili mjeseci i godine beznađa, osjećao sam da se omča oko mene sve više sužava i da sam suviše dugo izazivao Sudbinu, koja mi je bila blagonaklona.
Ipak, i za mene su se konačno otvorila vrata slobode! 30. maj 1994. godine je dan kada sam „vaskrsnuo” iz tame prtljažnika automobila.
Bilo je to moje „veliko bjekstvo” koje je, ako ga sagledam iz filmskog ugla, imalo elemente drame, trilera, napetosti, ironije i crnog humora. Ni holivudski autori, ni sineasti čuvene praške filmske škole ne bi mogli napisati i snimiti djelo slično onome šta se tog dana meni u stvarnosti dogodilo!
U životu se često dešava da ono što najviše želite dobijete onda kad to najmanje očekujete. Naime, kad sam već izgubio gotovo svaku nadu o izlasku iz Sarajeva, stigao je spasonosni poziv!
Sve je čekalo na pravi momenat da se desi. Tih dana, ponovo su bile uspostavljene prekinute telefonske linije, a u gradu je vladalo nestvarno zatišje jer se upravo u to doba održavalo zasjedanje o obrazovanju Federacije BIH. Za mene, to je bilo: sada ili nikada!
Kada sam se tog sunčanog i toplog zadnjeg ponedjeljka u maju vratio kući sa radne obaveze oko jedan sat popodne, moja usplahirena mama mi je rekla da je zvao neki čovjek koji je tražio mene i kratko kazao da ja znam o čemu se radi i da će doći po mene autom u 3 sata popodne. Moja sestra i brat, koji su na vrijeme izašli iz Sarajeva, su preko mog sada pokojnog zeta mjesecima grozničavo tražili način da me izvuku iz Sarajeva i sada su napokon našli rješenje.
Bila je to moja najteža odluka u životu, koju sam morao donijeti u tako kratkom vremenu. Da li da idem i ostavim mamu samu, ili da ostanem i dočekam tragičan kraj koji sam nekako predosjećao da će neizbježno doći? Mama mi je odlučno rekla: „Idi, sinko, neka te sreća prati!” i prosula za mnom bokal vode na stepenicama.
Bila je velika hrabrost ili ludost da vjerujem čovjeku kojeg nikad ranije nisao sreo, ali u očajnim vremenima čovjek donosi očajničke odluke, jer sam smatrao da, u suštini, nisam imao šta da izgubim. Vrijeme nije radilo za mene!
Oguglao tokom rata na sve, jer su stres i šok bili svakodnevni pratioci mog života, bio sam u tim sudbonosnim trenucima „mrtav hladan” i prihvatio sav rizik.
Dok je sa druge strane ulice moja mama, uprkos svim opasnostima, iz stana kroz poluotvoreni prozor „zastakljen” „unproforskim” najlonom brižno pratila šta se dešava (što mi se zauvijek urezala kao slika za ram moje sarajevske ratne drame), čekao sam mog nepoznatog Spasioca (tako ću ga u ovom tekstu zvati), ispred srpske pravoslavne crkve „Svetog preobraženja”, u ulici Vojvode Putnika, odnosno „Snajperskoj aleji”, kako su je prozvali inostrani mediji. Nakon rata, (neminovno) je preimenovana u „Zmaj od Bosne”, ali bi se zapravo trebala nazvati „Ulicom neznanih junaka”, u znak sjećanja na sve patnje i strahote koje su ljudi svih nacionalnosti doživjeli na toj dugoj i vitalnoj sarajevskoj aveniji, koja je bila na samoj prvoj liniji fronta.
U dvorištu crkve, pripadnici jedinice policijskog komandanta Dragana Vikića su imali svoju isturenu stražu, a snajperi su vrebali sa obje strane. Srećom, nisam dugo čekao na mog Spasioca koji mi je otvorio vrata automobila crne boje i odmah zaokrenuo na raskrsnici kod Srednje ekonomske škole prema južnom dijelu grada, gdje je bila naša destinacija.
Odmah mi je kazao da ću morati da se sakrijem u prtljažnik automobila!
Kad sam ga pitao kakav je plan sa policijskim kontrolnim punktovima i barikadama, odgovorio mi je da njega svi znaju jer je radio za „Unprofor”. Meni je preostalo da samo mirno legnem u prtljažnik automobila, koji je, za moje „ohrabrenje”, bio blindiran! Preko puta „RTV Doma” skrenuo je prema „Naselju solidarnosti” (popularno zvanom „Sadaka Siti”), na Alipašinom polju, gdje je u „rikverc” parkirao auto u demoliranom smetljarniku jedne višespratnice, gdje sam se prebacio u gepek. Postao sam hičkokovski „Čovjek koji nestaje”!
Ali, tek tad počinje predstava mog „Velikog bjekstva”. Samo što je uzbrdo krenuo iz smetljarnika prema ulici, automobil je naprečac stao. U prvi mah, pomislio sam: „Bojane, ispao si levat, sad ćeš završiti u obližnjem zloglasnom zatvoru u nekadašnjoj kasarni JNA 'Viktor Bubanj', gdje te čeka specijalni tretman, samo za Srbe”.
Međutim, kad se prtljažnik otvorio, umjesto uniformisanih lica, vidio sam samo mog nervoznog Spasioca, sa tikovima na licu, koji mi je kazao da je prednja desna guma ispuhala, jer je točkom zakačio betonski ivičnjak. Iako je bilo blindirano, auto je imalo svoju „Ahilovu petu”! Povrh toga, nije imao ni rezervnu gumu, ni dizalicu, ni pumpu!
Šta sada? Da li mi to Bog šalje upozorenje da odustanem, dok je još vrijeme?
U tom momentu, naišao je „Golf” sa tablicama Armije BiH, sa dva oficira, koji su, vidjevši šta se dešava rekli: „Ma nema problema, mi ćemo vam pomoći!”
Donijeli su iz njihovog auta alat, izvadili i napuhali gumu. Da su samo znali gdje smo se mi zaputili!!!
Ali, to nije kraj! Sve to je posmatrala jedna nana sa trećeg sprata koja nam je doviknula: „Čekajte, donijeću vam flašu vode (koja je tada bila dragocjenost) da operete ruke!”
Nismo mogli čekati, uskočio sam ponovo u prtljažnik i odmah zdušili jer je predviđena satnica za moj prelazak već isticala, ali nikad neću zaboraviti ove akte duboke ljudskosti u ratu.
Spasioc se potom uputio prema Stupskoj petlji, gdje se kratko zaustavio i pozdravio sa policajcima na kontrolnom punktu i nastavio prema Kasindolskoj ulici koja je vodila prema aerodromu koji je bio pod kontrolom međunarodnih snaga. Nedugo zatim, skrenuo je na desnu stranu, na srpsku teritoriju, mene ispustio iz prtljažnika auta i ubrzo produžio dalje. Nikad ga poslije nisam ponovo vidio, ali je neizbrisivo ostao u mom stalnom sjećanju, sa ogromnom zahvalnošću!
Kad je oko 4 sata i 15 minuta popodne dežurni srpski oficir podigao poklopac gepeka, na engleskom jeziku se obratio prisutnom francuskom majoru u okviru snaga Ujedinjenih nacija: „Svaki put kad otvoriš prtljažnik, izvadiš Srbina iz Sarajeva!”
Eto, tako se okončala moja sarajevska ratna odiseja, od beznađa do životnog razmeđa. Plači, slobodo!


Bojan Ž. Bosiljčić
28. juni 2024. godine