Sarajevo moje mladosti

Dijete u vremenu


„Sarajevsko kišno jutro
Još mi broji korake
Kad rijetke ptice i čistači
Ulice zagrle...”

Ej, Zlaja, Legendo, tvoje pjesme me uvijek pogode direktno u srce i dušu, do suza! Podsjete me na sve one burne noći i snena jutra, odlaske sa rajom u kafiće do „sitnih sati”, od sumraka do svitanja. „From Dusk till Dawn”, ali bez Tarantinovih vampira!
Bila su to cjelonoćna putovanja u dan, od šest-sedam sati naveče pa do tri-četiri sata ujutro, i tako opet ponovo naredne noći... Ludi derneci od jutra do sutra! Živjelo se lagodno i bezbrižno, u stilu „Money for nothing and chicks for free”, ali nisi morao neizostavno da budeš rok-zvijezda, kao u onoj pjesmi Marka Knoflera iz grupe „Dire Straits”.
To je RajvoSa moje mladosti, koje je upravo bilo TAMO GDJE LJUBAV POČINJE!

„Zovu nas ulice
Idemo na-napolje
Potpetice zvec-zveckaju
Uzbuđenje djevojke čekaju...”

E, to je, jarane, bilo ono što ovdje zovu FUN, samo što je to zapravo tek djelić onoga što se u sarajevskom žargonu zove MERAK, čije pravo značenje mogu u potpunosti da shvate samo oni koji su to lično (do)živjeli! U engleskom jeziku i nema adekvatne riječi za „Merak” jer, prije svega, oni i ne znaju šta je to!
Kad padne mrak na olimpijski grad, polazna stanica mi je bila kod Pimpeka, u kafiću „Davor”, u vlasništvu legendarnog pjevača „Indeksa” Davorina Popovića, na čijim zidovima je bila stalna izložba umjetničkih djela svjetski renomiranog slikara-grafičara Mersada Berbera.
Nakon tog početnog okupljanja sa rajom, išli smo dalje u „rok lajf”, do „sitnih sati”, od Skenderije do Principovog mosta, od jednog do drugog kafića, koji su u Sarajevu nicali kao „pečurke poslije magle”: prvo pravac kod Čenge, pa kod Lisca, onda u „Evergrin”, „Rok”, kod Dedana, Beneta, na ćevape u „Sebilj”, pa u „Đerdan”, i na kraju kod Nedže u „Stari sat”, gdje su sjedili i Brega, i Čola, i sve te druge zvijezde (da ne nabrajam dalje, jer bi lista bila dugačka kao nekadašnji telefonski imenik), sa kojima si neposredno komunicirao na „ti” i oslovljavao ih sa nadimkom, jer u Sarajevu skoro niko nikoga nije zvao punim i pravim imenom. (Moje tadašnje šatrovačko „umjetničko ime” je bilo Jumbo!)
U Beogradu i Zagrebu su oni bili velike zvijezde, ali u Sarajevu nije bilo idolatrije i zvjezdomanije, svi su bili raja! U svakom kafiću čekala me je bar po jedna simpatija, „runde” pića su stizale sa svih strana, uz beskrajna zezanja. Nisi morao da imaš puno para, jer cijene su, za današnja mjerila, bile bagatelne, a svake večeri je bio neko sa dovoljno love da zove „ture” pića za sve!

Burne noći, snena jutra

Nakon završenog „noćnog maratona” od kafića do kafića, kad gazda počne da pali i gasi svjetlo i kaže „Haj'mo raja, fajronat”, pred samu zoru išli smo na svježe ispečene kifle kod Jerlagića, čiji miris i ukus mi i sada razgaljuju dušu u ovom hladnom „Sjevernom raju” u kojem sam zaglavio. Joooooj, Kanada!
Potom, prije početka saobraćaja i prvog jutarnjeg tramvaja, išli smo posred glavne Titove ulice, baš kao što je i Gari Kuper hodao sredinom „džade” u filmu „Tačno u podne” i za „rani uranak” radnom narodu iz sveg glasa pjevali: „Mi plešemo, la la la la, cijeli dan i noć”... „Prljavog kazališta” i „Ostani đubre do kraja” Borine „Riblje čorbe”.
Ni revnosna narodna Milicija nas nije dirala, jer nakon napornog bdjenja i ona je morala da zasluženo spava i odmara!
E, to je, moj jarane, zaista bila sloboda, demokratija i ljudska prava!
U neizbrisivom sjećanju nosim sve te sarajevske jesenje i zimske noći, pokrivene gustom maglom, koja je zapravo skrivala uzbuđenja koja su vrebala od Marijin dvora do Baščaršije, gdje sam, kao „gradsko haustorče” znao gotovo svaki skriveni ćošak, stepenice, prolaz i izlaz, koji su vodili od jedne do druge zgrade, od jednog do drugog dvorišta, od jednog kafića do drugog, od jedne ulice do druge... Ni ona zloglasna, sveznajuća „Udba” me ne bi (pro)našla!
U Sarajevu si, prije svega, morao da budeš mangup, da znaš sve „štoseve”, „cake”, „finte” i „fazone”, da riječima doskočiš svakome i brzo šeretski odgovoriš na svakojaka dobacivanja. U protivnom, ni kod ženskih nisi imao prolaz, jer si jednostavno, sarajevski rečeno, papak i levat! Tada nije bilo ove nametljive i hipokritske „političke korektnosti”!
Na sarajevskom Univerzitetu Života, u kafićima i na ulicama, apsolvirao sam dragocjeno gradivo koje nije bilo u nastavnom programu studija Žurnalistike koje sam u to doba završio. Bila je to svojevrsna „Bečka škola” na sarajevski „novoprimitivni” način, koja je obrazovala „fine mangupe”.
Jedan od suosnivača (sa nenadmašnim dr Neletom Karajličem - Nenadom Jankovićem) tog famoznog pokreta „Novi primitivizam” (koji se duhovito i pronicljivo podrugivao sa uštogljenim društvenim normama i pravilima) i utemeljivača sarajevske novotalasne pop-rok muzike koja je „pokorila” nekadašnju bratsku Jugoslaviju bio je upravo Zlatko Arslanagić - Zlaja, kompozitor, vođa i gitarista super-popularne grupe „Crvena jabuka”, „sarajevski Džon Lenon” i moj stari jaran sa druge strane ulice Kralja Tomislava, preko puta mog „mentora” Bore Kontića, vizionarskog radijskog inovatora i patrona, čijom vještom medijskom podrškom, kroz mitsku „Top listu nadrealista” i emisiju „Primus”, je zapravo sve to novo i originalno iz Sarajeva poteklo poput lavine.
Zlaja je multi-talentovani, briljantni stvaralac koji je u svojim emotivnim i nostalgičnim pjesmama majstorski dočarao duh i mentalitet urbanog Sarajeva 1980-tih, kakvog više nema.

„Nekako s proljeća
Ja se sjetim starih drugova
Probude se u meni
Svi derneci pijani,
Tad nosim stare cipele
One znaju moje ulice
To je boja, crnoponoćna...”

E, kakva su to vremena bila! Zvuči možda nostalgično i melanholično, ali to je istinito!
Stara sarajevska raja odlično razumije o čemu govorim.
Premda, obično, grad na periferiji, Sarajevo je tih godina, krajem 1970-tih i tokom 1980-tih bilo kao da je „epicentar svijeta”: domaćin 14.-tih Zimskih olimpijskih igara, „KK Bosna” prvak Evrope u košarci, moj „Željo” samo dva minuta do finala „Kupa Uefa” sa madridskim „Realom”, rivalski „pitari” („FK Sarajevo”) fudbalski šampioni Jugoslavije, Emir Kusturica dobitnik venecijanskog „Zlatnog lava” i kanske „Zlatne palme”, mnogobrojne muzičke zvijezde koje su „harale” pop-rok scenom nekadašnje Juge... Bilo je to sarajevsko zlatno doba „humanizma i renesanse”, kada su mladi ljudi sa svojim talentom, idejama i umijećem htjeli da se uzdignu i nadvise sve te visoke planine koje su ih okruživale. Ali, ova bajkovita priča završila se kao tipična balkanska tragedija. Nedugo zatim, sve to je naprečac uništeno. Prohujalo sa ratnim vihorom!
Kad sad sa vremenske distance pogledam unazad, sve više mi se čini da je jedno takvo Sarajevo, sa takvim duhom i načinom života, moralo da nestane, na jedan ili drugi način, jer je sa prodorom „Novog svjetskog poretka”, zapravo bilo „veoma loš primjer” i nikako se nije uklapalo u nadolazeći koncept do srži ogoljenog kolonijalističkog globalizma u kojem su novac i pohlepa jedina vrijednost, svrha i smisao života.
Jedna od tih bezbrojnih sarajevskih (po)noćnih dogodovština, na osnovu kojih bi i sam Kusta mogao da snimi svoje novo remek-djelo, posebno mi se urezala u sjećanje. Kad sagledam iz sadašnje perspektive, djeluje mi kao snoviđenje, doživljaj između sna i jave. Bio je to 1. decembar 1979. godine, samo nekoliko sedmica nakon što sam na Fakultetu diplomirao Žurnalistiku. Na startu jugoslovenske turneje, u RajvoSa je sa svojom „odmetničkom” grupom došao niko drugi nego mega-star Jan Gilan, svjetski čuveni pjevač legendarne hard-rok grupe „Deep Purple” i (za kratko) „Black Sabath”. Kad u pjesmama slušate njegov prodorni glas od pet oktava, preporučljivo je odmah otvoriti prozore da stakla ne puknu!

Jan Gilan

Umjesto „Dima na vodi” („Smoke on the Water”, himne „Dip Parpla”) Gilana je u gradu na Miljacki dočekala - magla do zemlje! Bilo kako bilo, gostovanje njegovog „benda” je za tadašnje Sarajevo imalo obilježje rariteta koji se ne smije propustiti. Kako to u mom životu obično biva, otkrio sam u međuvremenu da u svemu tome ima neka tajna veza. Naziv Gilanove antologijske 10- minutne pjesme DIJETE U VREMENU - CHILD IN TIME (pretežno usporenog ritma, što je bila idealna prilika za „prisni ples" sa „djevojkom mojih snova”, makar i za jednu noć) zapravo najprikladnije definiše i mene samog, „vječitog dječaka” svojevoljno zauvijek „zaključanog” u sarajevske 1980-te godine.
Koncert je održan u prepunoj dvorani „KSC Ilidža”, čiji direktor je bio moj stric Vaso Bosiljčić. Nakon održanog kocerta, koji je trajao do ponoći, Mister Gilan je, prirodno, bio ogladnio, ali, avaj, u to doba svi restorani su već bili zatvoreni.
Imajući u vidu da sam, kao mladi i nadobudni novinar, već imao iskustva u susretu sa poznatim ličnostima, da sam relativno dobro govorio engleski jezik (već tada sam se, i ne znajući, „vizionarski” pripremao za Kanadu!), a i izgledao sam onako „rokerski”, stric Vaso mi je dao „povjerljivi zadatak” da Jana Gilana odvedem na večeru, kako umijem i znam.
Poznavajući gotovo sve kafiće i kafane u centru grada, ubrzo sam našao rješenje sa svojim jaranima Nenom, Ejubom i Medom. Jednostavno, odvešćemo Mistera Gilana u sred Baščaršije, kod Reše, u „Šadrvan”, koji je u te „sitne sate” služio raznovrsna jela, da proba domaće specijalitete: ćevape u kajmaku, sudžukice, burek, pljeskavice, pače, sogan dolme, baklave, tufahije... Provjereni kvalitet!
Ukratko, Gilan je sa slašću konzumirao ovakvu super ukusnu hranu koja mu se prosto „topila” u ustima!
Ovali jela i čaše pića su non-stop stizali na sto, Gilan je uporno insistirao da plati, ali mu je rečeno, onako gostoprimljivo sarajevski na engleski: „Mister Gillan, your money is not good here!” U to doba nije bilo ni ovih zaglupljujućih „smart phona”, ni „selfija”, kao jedinu uspomenu od Gilana lično sam dobio bedž i autogram koji su, kao i sve drugo, potom izgubljeni u sarajevskom ratnom vihoru, ali zato u mojoj glavi veoma dobro pamtim „bliski susret” sa njim.
Za zvijezdu takve visine i veličine, Jan Gilan mi je te nezaboravne noći djelovao kao čovjek čvrsto na zemlji. Ostavio je veoma upečatljivi utisak na mene. Jednostavan, skroman, nenametljiv, nije tražio nikakav specijalni tretman, niti je imao posebne zahtjeve: „no limos, no groupie girls”! Kad si u Sarajevu, ponašaj se kao Sarajlija! Nekadašnji „Isus Hrist Superstar” Jan Gilan je bio kao prava raja.
Kad je negdje oko dva sata iza ponoći Čaršijom „pukla” nevjerovatna vijest da je Jan Gilan u „Šadrvanu” ubrzo se sjatila velika grupa notornih „hevi-metalaca” i znatiželjnika. U svoj toj gužvi koja je nastala, ispostavilo se na kraju da je neko iskoristio priliku i Gilanu „otuđio” njegov pasoš! Sitni čaršijski džeparoš brze i lake ruke, koji očigledno nije bio „hard-rok” entuzijasta, je „izbunario” veliku englesku zvijezdu, „kao levata koga pale čim pređe preko grane!” Bilo nam je, naravno, veoma neugodno, ali ipak nas je oraspoložilo kad smo vidjeli da Gilana to nije tako puno pogodilo. Da ga podržimo, rekli smo mu, na tipično šaljivi sarajevski način: „Mister Gilan, Vama pasoš i ne treba, Vaš čuveni unikatni glas je dovoljna propusnica za cijeli svijet!”
Imam neki čudni osjećaj da se Jan Gilan, među svim tim njegovim brojnim velikim koncertima i nastupima, ipak sjeća ove male, „egzotične” sarajevske epizode u maglovitoj decembarskoj noći.
Pitaću ga to, kad ga ponovo sretnem, u mojim snoviđenjima!

(Za moje nekadašnje jarane, šampione sarajevskih kafića i veterane „rok lajfa”: Nenu, Medu, Ejuba, Keru, Gocija, Šakija, Boru, Harija, Damira... i svu staru, pravu sarajevsku raju.)

BoJan „Jumbo” Ž. Bosiljčić
Gatino, Kvebek, Kanada
28. april 2024.