Život koji živimo je iluzija koju smo kreirali sami i ponajviše društvo/svijet u kome živimo. Živimo kao nojevi sa glavom u pijesku ne želeći da vidimo realnost oko nas.
U starosti dolazi konačno otrežnjenje kada sagledavamo svu okrutnost i besmislicu prirode i života ali istovremeno ophrvani smo osjećajem beskrajne tuge za minulim danima. Tuga i žalost za rijetkim trenucima sreće koje smo imali u neprestanoj borbi i stradanju kroz život čini starost tešku i čini prihvatanje kraja teško. Duša se sjeća samo dobrog i zaboravlja sva iskušenja, teške trenutke i eroziju fizičkih i mentalnih sposobnosti.
Suočiti se sa ovom zavjerom života i razotkriti je predstavlja ključ za prihvatanje kraja i pobjedu nad strahom od smrti. Neko ko je bio ateist cijelog života postaje religiozan, dok neko drugi se osvrće unazad i pravi konačni obračun svog življenja tražeći smisao i vrijednost u njemu. Što je više smisla i kreirane vrijednosti manje je straha od smrti.

NeBo
Otava, mart 2024.